Prijepodne sam bila na graničnom prijelazu Baranjsko Petrovo Selo – Beremend i zatekla “prazan” granični prijelaz. Saznane informacije s kolegicom Monikom prenijela sam slušateljima GRB-a. Naravno, demantirala sam sve glasine, od onih da u Belišće pristižu izbjeglice do one da je most 107. brigade zatvoren za sav promet.

Situacija se na graničnom prijelazu nešto kasnije poslijepodne drastično promijenila.

Naime, prema navedenom graničnom prijelazu krenuli su autobusi iz Belog Manastira koji su prevozili izbjeglice, a kada sam se s kolegama vratila na granicu, oko 21 sat, red za ulazak u Mađarsku bio je zaista velik. Nakon detaljne provjere policija nam je odobrila pristup.

Nekoliko desetaka autobusa koji su prevozili izbjeglice čekali su svoj red da uđu u Mađarsku odakle bi prema neslužbenim informacijama trebali biti prevezeni do Austrije. 

Autobusi su se mimoilazili, jedni prazni koji su išli po novih 60-tak izbjeglica, a drugi puni izmorenih, napaćenih ali nasmijanih izbjeglica koji su svoj život odlučili nastaviti u normalnom okruženju. Mnogi su to učinili nakon puno godina koje su zajedno s djecom proveli pod prijetnjama i granatama – unakrsna vatra im je postala svakodnevnica, kažu.

Dosta njih izašlo je iz autobusa i strpljivo su čekali “svoj red” i pozdravljali su nas na engleskom i hrvatskom uz osmijeh na licu, a muškarci i nešto starija djeca vrijeme su kratili ležeći na travi ili tražeći svoje najmilije. Žene i djeca su pak spavali u autobusima, a muškarci su nas zapitkivali što ih to čeka kada pređu granicu. Neki su odbijali fotografiranje i snimanje, a neki nisu skrivali svoj osmijeh svakog koraka koji su napravili kada bi se autobusi pomaknuli za svoju dužinu.

Novinari koji izvještavaju za razne medijske kuće dolaze sa svih strana svijeta, od onih svjetski poznatih kao što je New York Times, BBC, RT, pa do svih europskih i lokalnih medijskih kuća.

Djeca su nam redovito mahala i pokazivala dva prsta. Ogroman je broj žena, djece i muškaraca koji nisu mogli sakriti svoje suze, bol i tugu iako su to zaista željeli – vidjelo im se u očima.

Autobusi s izbjeglicama i dalje svake minute pristižu s Hrvatske strane. Policija usmjerava izbjeglice, a volonteri im nude osvježenje, hranu i pomoć. Imigranti s kojima smo razgovarali dolaze iz Afganistana, Sirije, Iraka…

Sve u svemu, niti jednog incidenta nije bilo, tišina koja je vladala cestom bila je glasnija od buke autobusa kada bi njihovi izmučeni vozači upalili motor.

Kažu, voze ih u bolje sutra.

{gallery}FOTO/2015/granica{/gallery}