Kad se spomene Broadway, većina će pomisliti na velika kazališta, raskošne mjuzikle i poznate glazbene hitove. No, dosta ljudi nije svjesno da je dio te priče povezan i s Belišćem.

Riječ je o Sigmundu Rombergu, skladatelju koji je dio djetinjstva proveo u Belišću, a poslije izgradio uspješnu karijeru u američkom glazbenom kazalištu. Njegov život i stvaralaštvo već godinama istražuje američki muzikolog William A. Everett, autor knjige o Rombergu i profesor emeritus.

Profesor Everett u Belišće se ovoga puta vratio gost međunarodne manifestacije „Od Rosenberga do Romberga: Belišće i Velika Kanjiža – glazbeno nasljeđe i europska suradnja”, koja od 4. do 6. studenoga održava u Palači Gutmann.

Profesore, odakle točno dolazite i kako se uopće rodila vaša ljubav prema glazbi? Je li glazba bila vaša strast još od djetinjstva ili ste do nje došli nekim drugim putem?

Odrastao sam u El Pasu u Teksasu, neposredno uz granicu s Meksikom, a veći dio svoje profesionalne karijere proveo sam u središnjem dijelu Sjedinjenih Američkih Država, u saveznim državama Kansas i Missouri.

Za glazbu sam se zainteresirao još kao dijete, slušajući gramofonske ploče. Moji su roditelji, osobito majka, imali mnogo snimki klasične glazbe, ali i brodvejskih mjuzikala i opereta, uključujući i LP ploče s glazbom Sigmunda Romberga.

To je zapravo bio moj prvi susret s tom glazbom. Kasnije sam se u osnovnoj školi pridružio školskom orkestru i svirao violu. To je bilo moje prvo aktivno bavljenje glazbom.

Nakon toga studirao sam glazbu na sveučilištu, violu, dirigiranje i muzikologiju, odnosno povijest glazbe.

Ako se ne varam, ovo je već vaš četvrti posjet Belišću. Što vas uvijek iznova vraća u naš grad? Je li to ponajprije vaše istraživanje o Sigmundu Rombergu ili ste tijekom godina razvili i neku posebnu povezanost s Belišćem i ljudima koje ste ovdje upoznali?

Zapravo, i jedno i drugo.

Velikim dijelom riječ je o tome što Belišće ima iznimno važnu ulogu u životu Sigmunda Romberga, koji je 1909. godine otišao u Ameriku. Tijekom 1920-ih postao je jedan od najznačajnijih skladatelja opereta, a njegov je uspjeh započeo već tijekom 1910-ih.

Ta je povezanost važna jer je Romberg upravo ovdje proveo svoje dječačke godine.

Dakle, ta me veza s Rombergom neprestano vraća u Belišće. No, s vremenom se proširila i na neke druge projekte. Posebno me zanima što se događalo u Belišću dok je Romberg bio dječak, kakvi su glazbeni utjecaji i događanja ovdje postojali te kako su oni utjecali na njega i njegovu buduću karijeru.

Zanima me i na koji je način sve to pridonijelo tome da postane jedan od najvažnijih skladatelja u Americi tijekom prve polovice 20. stoljeća.

Dolazite iz Sjedinjenih Američkih Država, a Hrvatsku i Slavoniju posjetili ste nekoliko puta. Kada usporedite kraj iz kojeg dolazite s Belišćem i ovim dijelom Hrvatske, primjećujete li neke sličnosti? Što vam se ovdje posebno svidjelo ili vas iznenadilo?

Dopustite mi da se malo vratim na to pitanje. Iako sam rođen i veći dio svoje karijere proveo u Sjedinjenim Američkim Državama, danas živim u Engleskoj.

Živim u ruralnom dijelu zemlje, u Lincolnshireu, koji se nalazi vrlo blizu Sjevernog mora.

Ono što mi je zajedničko Slavoniji, središnjem dijelu Sjedinjenih Američkih Država, gdje sam nekoć živio, i današnjem domu u Lincolnshireu jest to što su sve to pretežno ruralna područja, ali s gradovima, a poljoprivreda je iznimno važna za sva tri kraja.

Teren je također sličan. Ne bih rekao da je riječ o potpuno ravnom području, ali svakako nije planinsko. To je zajedničko svim mjestima u kojima sam živio – središnjem dijelu Sjedinjenih Američkih Država, istočnom dijelu Engleske, koji je izrazito poljoprivredni kraj, i Slavoniji.

Dobro, vratimo se osobi koja vas je uopće prvi put dovela u Belišće.

Kako biste opisali Sigmunda Romberga nekome tko je čuo njegovo ime, ali možda ne poznaje dobro njegov opus?

Bio je jedan od vodećih skladatelja brodvejskih mjuzikala tijekom 1920-ih. Želio je stvarati glazbu koju će ljudi voljeti slušati. To mu je bio glavni cilj.

Zato je namjerno skladao u skladu s popularnim glazbenim stilovima toga vremena, odnosno 1920-ih. Kada su se glazbeni trendovi počeli mijenjati pod utjecajem swinga i jazza, tijekom 1930-ih prilagodio je svoj stil novim okolnostima.

U 1940-ima putovao je po Sjedinjenim Američkim Državama s vlastitim orkestrom. Izvodili su romantičnu, sentimentalnu glazbu koju je voljela starija publika, ali i novija djela s izraženijim ritmom i utjecajem jazza.

Nešto što je posebno volio tijekom tih turneja bilo je dirigiranje orkestrom u prvoj polovici koncerta. Naravno, kao dirigent koji stoji ispred orkestra, leđima je bio okrenut publici. To mu nije smetalo.

No, ono što je doista volio bila je druga polovica koncerta, kada bi sjeo za klavir, okrenut prema publici, tako da je vrlo lako mogao okrenuti glavu i promatrati gledatelje.

Bilo mu je važno da tijekom tog dijela programa može vidjeti uživa li publika u njegovoj glazbi. A publika je doista uživala.

Govorio je da mu je najveće zadovoljstvo upravo to što može vidjeti ljude kako uživaju u njegovoj glazbi.

Da, Broadway povezujemo s velikim produkcijama i poznatim mjuziklima. Mnogo toga pod utjecajem je popularne kulture, ali nisu svi upoznati s poviješću Broadwaya.

Što je glazbu Sigmunda Romberga činilo posebnom? I postoji li neko njegovo djelo koje biste preporučili slušateljima koji se prvi put žele upoznati s njegovom glazbom?

Ono što Rombergovu glazbu čini posebnom jest raznolikost koju pronalazimo u svim njegovim mjuziklima. Ipak, u pozadini mnogih njegovih djela provlači se jedna važna ideja – nostalgija, odnosno čežnja za prošlošću.

Riječ je o svojevrsnoj čežnji za prošlim vremenima, uz svijest da prošlost zapravo nije bila onakva kakvom je zamišljamo. Ljudi su je idealizirali, zamišljajući je kao neko veličanstveno i sretno razdoblje, iako su životne okolnosti tada često bile vrlo teške.

Upravo je to bila jedna od privlačnosti njegovih opereta tijekom 1920-ih. Mnoge od njih smještene su u predratnu Europu, u vrijeme kada su se još osjećale razorne posljedice Prvoga svjetskog rata diljem Europe, ali i u Americi.

Mnoga njegova djela iz 1920-ih pokušavaju se prisjetiti vremena koje je prethodilo ratu te na neki način odati počast onome što je u ratu izgubljeno – europskoj kulturi i nekadašnjem načinu života.

Velik broj njegovih opereta smješten je u srednju Europu, bilo u stvarne gradove i mjesta ili u izmišljena kraljevstva.

No, Romberg je istodobno bio vrlo svjestan i aktualnih društvenih zbivanja te ih je također uključivao u svoje operete.

Primjerice, u mjuziklu The Student Prince (Studentski princ), koji je jedno od njegovih najpoznatijih djela. Zapravo, pitali ste me da izdvojim jedno djelo, ali navest ću vam čak tri.

The Student Prince iz 1924. godine bio je najdugovječniji brodvejski mjuzikl 1920-ih. Radnja je smještena u Njemačku 19. stoljeća, u Heidelberg, a govori o princu iz izmišljene zemlje koji dolazi studirati na Sveučilište u Heidelbergu.

Zaljubljuje se u konobaricu iz lokalnog pivskog vrta. Naravno, njih dvoje nikada ne mogu biti zajedno jer je on princ koji se mora oženiti princezom, dok je ona obična konobarica.

Kada govorimo o aktualnim društvenim temama, zanimljivo je da je u vrijeme premijere tog mjuzikla u Sjedinjenim Američkim Državama na snazi bila prohibicija, odnosno potpuna zakonska zabrana proizvodnje i prodaje alkoholnih pića.

Tako je publika dobila mjuzikl čija se radnja odvija u Njemačkoj 19. stoljeća, među skupinom studenata. A što bi studenti, naravno, drugo radili nego pili pivo?

Romberg je zato u mjuzikl uvrstio veliku zborsku pjesmu koja je pozivala na ispijanje piva, uz stihove „Pij, pij, pij” i nazdravljanje pivskim kriglama.

Ta je pjesma postala jedan od velikih hitova jer se publici svidjela ta svojevrsna nestašnost i provokacija. Naime, ispijanje piva izvan kazališta bilo je zabranjeno, ali su gledatelji na pozornici mogli sudjelovati u toj veseloj proslavi, zajedno s oduševljenim studentima.

Očito ste godinama istraživali Rombergov život i napisali knjigu o njemu.

Jeste li tijekom istraživanja naišli na neke anegdote ili pojedinosti koje su vas posebno iznenadile? Nešto što bi moglo zanimati čak i nekoga tko nije stručnjak za glazbu?

Ne bih rekao da sam otkrio nešto posebno iznenađujuće kada je riječ o njegovu općenitom životu.

Naime, sve ono što se o njemu moglo pročitati uglavnom se svodilo na komentare da je bio iznimno ljubazna i dobra osoba.

Daljnjim istraživanjem zapravo sam potvrdio upravo to. S njim se bilo vrlo lako slagati i surađivati, za razliku od mnogih njegovih suvremenika, za neke od kojih se govorilo da su bili prilično teški za suradnju.

Ipak, naišao sam na nekoliko zanimljivih anegdota.

Romberg je bio pijanist. Sam je govorio da svira klavir, ali da nije osobito vješt. Smatrao je da je tek solidan pijanist.

Bio je i vrlo dobar prijatelj sa skladateljem Georgeom Gershwinom, autorom brojnih poznatih skladbi poput I Got Rhythm, Fascinating Rhythm i Someone to Watch Over Me.

Mnoge od tih skladbi i danas se izvode kao standardi popularne glazbe.

Gershwin je bio izvanredan pijanist, a Romberg je volio prepričavati jednu zanimljivu situaciju. Njih su dvojica često bili pozivani na zabave.

Na tim bi zabavama Romberg, na svoj nenametljiv način, znao reći: „Ljudi uvijek traže Georgea Gershwina da svira klavir, ali mene nikada ne pitaju. Valjda znaju tko je pravi pijanist.”

Druga zanimljiva priča povezana je s njegovim turnejama tijekom 1940-ih.

Kada je 1909. godine stigao u New York, prvi posao mu je bio sviranje klavira i dirigiranje manjim orkestrom u restoranima.

Čini se da su restorani i hrana, možda i zbog slavonske kuhinje uz koju je odrastao, ostali vrlo važni u njegovu životu.

Tijekom turneja 1940-ih često bi ga pitali: „Gospodine Romberg, u kojem biste hotelu željeli odsjesti?”

A on bi odgovorio: „Pa, koji hotel ima najbolje restorane u blizini?”

I upravo bi taj hotel odabrao.

Dakle, ljubav prema hrani, dobroj kuhinji i restoranima pratila ga je cijeloga života – od dječačkih dana u Slavoniji pa sve do turneja diljem Sjedinjenih Američkih Država tijekom 1940-ih.

Manifestacija „Od Rosenberga do Romberga: Belišće i Velika Kanjiža – glazbeno nasljeđe i europska suradnja” posvećen je i Adamu Rosenbergu, Sigmundovu ocu.

Kako nam poznavanje obiteljske priče pomaže razumjeti Sigmundov život i njegov kasniji uspjeh? I što znamo o povezanosti obitelji s Belišćem i Velike Kaniže u Mađarskoj?

Obitelj je potjecala iz Velike Kaniže. Ondje su živjeli Adam i Clara, a upravo je ondje rođen i Sigmund.

Kada je Sigmund imao godinu dana, Adamu je ponuđeno radno mjesto komercijalnog direktora tvrtke SH Gutmann ovdje u Belišću. To je bio razlog zbog kojeg se obitelj doselila u Belišće.

Dok je živio u Velikoj Kaniži, Adam Rosenberg, Rombergov otac, bio je vrlo aktivan u glazbenom životu.

Objavljivao je glazbena djela, davao satove klavira, otvorio glazbenu školu i dirigirao nekoliko ansambala. Bio je, dakle, vrlo angažiran u glazbenoj zajednici.

Tu je ljubav prema glazbi donio sa sobom u Belišće, gdje su u svojem domu organizirali večeri koje su kombinirale različite umjetničke sadržaje.

Bile su to svojevrsne salonske večeri, vrlo popularne u to vrijeme u gradovima poput Beča, Budimpešte i Berlina. Ljudi bi se okupljali u nečijem domu kako bi slušali glazbene izvedbe, poeziju ili kraće prizore iz kazališnih komada.

Mnogi od tih tekstova bili su djelo Klare Rosenberg i izvodili su se upravo na takvim okupljanjima.

Bile su to, dakle, večeri koje su povezivale glazbu, kazalište i čitanje poezije, namijenjene malom i intimnom krugu ljudi.

Rosenbergovi su takva druženja organizirali u svojem domu, a za mladog Sigmunda Romberga ona su predstavljala njegova prva glazbena iskustva.

Upravo je na tim okupljanjima slušao glazbu i upoznavao se s različitim umjetničkim sadržajima. Pritom je bilo posebno važno što je mogao vidjeti koliko ljudi uživaju u takvim izvedbama.

Njegov otac bio je skladatelj i na tim je večerima izvodio i neka svoja djela. Mislim da je upravo ta slika oca glazbenika koji nadahnjuje svojega sina imala golem utjecaj na Romberga.

I ponovno se vraćamo tim salonskim večerima i glazbi njegova oca, koji je stvarao djela u kojima su ljudi doista uživali.

Mislim da je upravo ta ideja ostala s Rombergom tijekom cijele njegove karijere – stvarati glazbu u kojoj će ljudi uživati.

Nakon toliko godina istraživanja i nekoliko posjeta Belišću, što biste željeli poručiti stanovnicima ovoga grada, a osobito mlađim generacijama, o Sigmundu Rombergu? Zašto je važno očuvati tu povezanost s njegovim životom i glazbom?

Mislim da mnogi ljudi ne prepoznaju koliko su skladatelji prve polovice 20. stoljeća bili važni za razvoj američke glazbe.

Tu su ljudi poput Sigmunda Romberga, Colea Portera i Georgea Gershwina, koji su svi stvarali popularne pjesme.

Možemo to usporediti s današnjim vremenom i popularnim glazbenim izvođačima poput Lady Gage ili Taylor Swift, koji također žele stvarati glazbu za koju znaju da će se ljudima svidjeti.

Romberg je radio upravo to.

A činjenica da je takva osoba dio kulturne baštine Belišća iznimno je važna. Riječ je o čovjeku koji je upravo ovdje proveo svoje formativne godine i ovdje razvio ideju da želi stvarati glazbu u kojoj će ljudi uživati.

To je iznimno važan dio nasljeđa svakog skladatelja i svakog glazbenika. Romberg je, naime, često i sam izvodio vlastitu glazbu.

Važno je, dakle, sačuvati svijest o tome da se sve to događalo upravo ovdje, u Belišću.